Do sada sam nekako živjela u uvjerenju da izvještaj s izleta piše onaj školarac koji napravi neku klasičnu planinarsku grešku – kašnjenje, zaboravljanje opreme i slično. Već na početku same ture počelo je traženje kandidata, no svi smo se naravno mudro branili šutnjom. Kako nisam napravila ništa od navedenog, bila sam potpuno uvjerena da sam ovaj put sigurna od pisanja. Ali očito sam se prevarila, jer je upravo pred kraj izleta, naš vodič odlučio da izvještaj moram pisati baš ja. Pokušala sam se braniti argumentima, no moje pregovaračke sposobnosti pokazale su se otprilike jednako uspješnima kao hodanje po siparu bez proklizavanja. Nakon nekoliko pokušaja izvlačenja postalo mi je jasno da je odluka konačna i da mi nema druge nego prihvatiti zadatak. Budući školarci – ne oslanjajte se na pravila 😊
Tako da – evo izvještaja:
Subota, 04:15h. Alarm zvoni, a ja sad već tradicionalno pokušavam shvatiti jesam li stvarno svojevoljno upisala OPŠ i pristala na buđenje i ustajanje prije pijetlova svakoga vikenda. U jednom trenutku ozbiljno razmišljam ponovno utonuti u san, no ipak ustajem jer predzadnji izlet čeka.
Okupljanje u 06:00h prošlo je standardno planinarski – dio ekipe još uvijek psihički nije bio prisutan, dio njih je već otvorilo različite teme za razgovor, a vodiči su izgledali zabrinjavajuće veseli za to doba dana. No kako god, ovoga puta u najužem sastavu od 5 školaraca, stavljamo stvari u kombi i krećemo prema mjestu Krasno. Vožnja je prošla u kombinaciji spavanja, povremenih razgovora i klasičnog pitanja: „Koliko još imamo?“ Naravno, odgovor je uvijek isti – „Još malo.“
Dolaskom do ulaza u NP Sjeverni Velebit na Babić Sići kreće naša tura. Do našeg cilja vode dvije staze – nešto kraća i strmija „Stazom zviri“ i lakša i duža „Tragom čovika“. Mislim da je jasno kojom idemo. Stazom zviri krećemo prema PD Zavižan. Vrijeme nam je išlo u korist – dovoljno sunčano da uživamo u pogledima ali i dovoljno toplo da nakon prvih deset minuta svi skidamo slojeve odjeće koje smo ujutro uvjereno smatrali potrebnima.
Put prema Velikoj kosi (1622 mnv) bio je ugodan i uz poneke ostatke snijega taman dovoljno zahtjevan da nas podsjeti da planinarenje ipak nije samo šetnja s lijepim pogledom. Kako smo izlazili iz šume, otvarali su se sve ljepši pogledi. Uz stazu smo nailazili na razne rijetke i endemske biljke od ukupno 79 vrsta endema na tom području, a najpoznatija među njima je velebitska degenija. Povremeno smo usporavali kako bismo vidjeli detalje flore po kojoj je Velebit poseban.
Nakon laganog spuštanja, krećemo u smjeru Balinovca kroz kombinaciju šume i livade. Dolazimo do stjenovite kotline te izlaskom iz nje i do ‘manjeg tehničkog detalja’. Planinarski prijevod toga bi bio: „Nije strašno, ali ćeš dobro razmisliti gdje stavljaš nogu“. Naravno, svi smo to prošli uspješno, uz malo opreza, malo planinarske akrobatike i poneko vrlo kreativno traženje hvatišta. Dolazak na vrh Balinovac (1602 mnv) nagradio nas je prekrasnim pogledom na Veliki Zavižan, more i otoke, Balinovačku kotlinu te ostatak NP Sjeverni Velebit. Nakon malo duže pauze uslijedio je nešto strmiji spust po siparu i stijenama prema Velebitskom botaničkom vrtu. Taj dio je kod nekih (mene) izazvao elegantno klizanje, a kod nekih vrlo koncentrirano spuštanje. Ali svi smo uspješno stigli dolje.
Botanički vrt je izgledao kao kombinacija zelenila, cvijeća, različitih biljnih vrsta koje su označene uz stazu, te poučnih tabli koje pružaju zanimljive informacije. Na trenutak nas je uvjerio da smo na laganoj šetnji, ali taj osjećaj je trajao sve dok nismo došli do početka uspona na Veliki Zavižan (1676 mnv). Zavižan je jedno od najposjećenijih mjesta u parku, gdje se nalazi i najstarija visinska meteorološka stanica u Hrvatskoj osnovana 1953. godine na 1594 mnv.
Staza nas je vodila strmo uzbrdo kroz šumu, te klekovinu do vrha. Uspon je bio strm taman toliko da razgovor polako zamijene zvukovi dubokog disanja. Ali korak po korak stigli smo do najvišeg vrha naše ture. Pogled je ponovno bio predivan, a osjećaj nakon uspona još bolji. U daljini vidimo kako se počinju stvarati različiti oblaci, te nam vodič kao i dok smo hodali otvorenijim dijelovima staze, usput objašnjava koliko je na Velebitu i općenito na planini važno pratiti vremensku prognozu i promjene koje se događaju oko nas, jer se uvjeti mogu jako brzo promijeniti. Opisivao nam je kako se promjene vremena mogu prepoznati po oblacima i njihovom kretanju. U tom trenutku se prisjećam predavanja na kojem se upravo o tome pričalo, te svi ozbiljno klimamo glavom kao pravi budući planinari i stručnjaci za meteorologiju, a realno većina nas bi to opisala kao „ovaj oblak izgleda malo čudno“.
Nakon još malo uživanja u prirodi i onome što vidimo oko sebe te kratke pauze, spuštamo se prema stazi koja nas vodi u Planinarski dom Zavižan. Spust je prošao puno brže, vjerojatno jer je ideja odmora i hladnog pića djelovala izrazito motivirajuće na školarce. Kod doma smo napravili nešto dužu pauzu, uz ugodne razgovore te ponavljanje čvorova. Tu na scenu stupa naše kratkotrajno pamćenje, no uz nekoliko ponavljanja brzo smo se prisjetili svih čvorova.
Nakon odmora, povratak prema Babić Sići prošao je u nešto tišoj atmosferi u odnosu na jutarnji dio izleta. Kako to inače biva na naplatu je stigao onaj dobar umor nakon cijelog dana provedenog na planini. Nisam sigurna koliko je ta tišina bila pametna, jer upravo tada naš vodič Mislav dolazi do zaključka da danas čitate moj izvještaj.
Uz još poneki test strpljenja s našim kombijem, odrađenu još jednu planinarsku disciplinu – spavanje u svim mogućim položajima u kombiju tijekom ugodne vožnje po krivinama, stižemo do Zagreba.
Sve u svemu, odlična tura, vrhunski pogledi i priroda i još jedan podsjetnik zašto se isplati ustati u rano jutro zbog planine.
Zaključak izleta: Što radimo ostatak vikenda? – Naravno, vježbamo čvorove. 😉
Anita Jurić, OPŠ 2026
