Prvi izlet nakon uskrsnih praznika, osim nas školaraca, privukao je i veći broj članova PD-a pa smo umjesto kombijima, na rano subotnje jutro, autobusom se zaputili prema Istri gdje nas je čekao uspon na njezino veličanstvo – Učku.
Kolegica Ivana i ja odradile smo jedan kvalitetan power nap i probudile se na parkiralištu kod ulaza u kanjon Vela Draga, gdje je započeo prvi dio našeg izleta u Parku prirode Učka. Nakon desetak minuta šetnje kroz šumu, dočekao nas je lijepo uređen vidikovac s panoramskim pogledom na kanjon pun zelenila i visokim stijenama koje, kao da se izdižu iz tla.
Inače, Vela Draga, poznata i kao Vranjska draga, zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode s visokim vapnenačkim stupovima i stijenama oblikovanima erozijom kroz tisuće godina. Zbog neobičnih oblika stijena često je nazivaju i “kamenitom šumom”. Upravo su te stijene pravi “hidden gem” za penjače jer je na njima uređeno više od 60 penjačkih smjerova. Osobno me se najviše dojmila 60-ak metara visoka stijena koja je čak pomalo usamljeno ‘stršila iz tla’, a ujedno je i najprepoznatljivi dio kanjona; zove se Comici Tower – ime je dobila po talijanskom alpinistu Emiliu Comiciju, koji ju je ispenjao još u prvoj polovici 20. stoljeća. Ja sam pak rekla da ću ju ispenjati kroz neke tri godine – no “živi bili pa vidjeli“!
Od vidikovca do podnožja kanjona, trebalo nam je oko 40-ak minuta spuštanja krševitom stazom, po kojoj je na nekim dionicama trebalo primijeniti i pravilo “3 sigurne točke“, no uz pomoć naših vodiča Gorana, Petre i Mislava, svi školarci i članovi uspješno su to savladali bez većih poteškoća. U samom podnožju nas je dočekao još jedan duh prošlosti koji mi je također privukao pažnju – a to je željeznička pruga Lupoglav-Matulji, izgrađena još u doba Austro-Ugarske kada je kroz obronke Učke ručno probijen tunel s ciljem povezivanja unutrašnjosti Istre s Kvarnerom i važnom lukom u Rijeci. Iako je u to vrijeme pruga bila žila kucavica regije, već nakon Drugog svjetskog rata počela je gubiti bitku s vremenom, da bi danas postala tek podsjetnik na neka druga vremena i propala politička obećanja. No bilo kako bilo, ovaj prepoznatljivi pejzaž sigurno ne bi bio isti i bez tog djelića prošlosti.
Nakon Vela Drage, prvo smo se autobusom zaputili do prijevoja Poklon otkuda smo se pješice krenuli do vrha najpopularnijom i najblažom stazom Poklon-Vojak. Naš cilj nalazio se na 1401 metara nadmorske visine, a put do njega vodio je kroz šumu koja je na pojedinim dijelovima podsjećala na prizore iz Hobita, dok me na drugim dionicama podsjećala na dijelove Bikčevićeve staze. Uspon nije bio tehnički ni kondicijski prezahtjevan, a velikim dijelom puta smo povremeno uživali u prizorima na Rijeku i Kvarner koji su bili tek mali “sneak peak“ onoga što nas je čekalo na vrhu.
Nakon sat i pol vremena hoda, stigli smo do vrha Vojak koji je ujedno i najviši vrh cijele Istre, a pogled mu tijekom vedrih dana zna sezat čak do Alpa. S jedne strane zelenilo kontinentalne Istre, s druge strane plavetnilo našeg Jadrana, pa što čovjek više može poželjeti? Možda dobru klopu? A ne, i to smo imali! Malo domaćeg kulena, pite i sira… Zaista, jedan od trenutaka kada ispališ kao iz topa – “ma ‘ko ti ovo more platit“?! Nitko. Tek kad kreneš planinariti shvatiš da su one najljepše stvari u životu – džabe, baš onako kako je to otpjevao TBF.
Dok su neki guštali u jelu i piću, drugi su lovili spektakularne kadrove s kamene kule na vrhu izgrađene još 1911. godine koja je, također, za vrijeme Austro-Ugasrke služila kao vidikovac. Kako to inače biva, pauza od pola sata proletjela je prebrzo u dobrom društvu, pa smo se brzim korak spustili natrag do autobusa te oko 16:30 krenuli nazad za Zagreb gdje smo, uz jedno stajanje u dobroj, staroj Ravnoj gori, stigli u večernjim satima. Pomalo istrošeni i umorni, no puni dobre energije, divnih uspomena i fotografija kojima se napokon možemo pohvaliti kako smo osvojili još jedan vrh – vrh istarskog masiva.
Kristina Uremović, OPŠ 2026.
