Subota 25.4.2026
Evo ga, stigao je i taj vikend. Prvi dvodnevni izlet OPŠ PD Zagreba. U subotu rano ujutro prije 6:00h počela se skupljat naša grupica školaraca uzbuđeni da pred nama stoji prvi dvodnevni izlet u organizaciji OPŠ-a. U susret nam dolaze poznata lica iz planinarskog društva, samo nikome nije jasno hoće li nam se ponovo pridružiti članovi PD-a kao na izletu 13.4. ili su samo slučajno se našli na istom sada već svima dobro poznatom parkiralištu pokraj Velesajma. Kratko pričamo i ispada da ipak ne idu s nama, već PD ima organiziran izlet na Ugljan. Uto stižu dva kombija, jedan je naš u koji užurbano ubacujemo stvari i pokušavamo odigrat našu najbolju partiju Tetrisa sa svim ruksacima, torbama, putnim frižiderima i vrećama za spavanje kako bi sve stalo. Nakon što smo sve stvari uspješno utrpali u kombi, pozdravljamo ponovno naše prijatelje iz PD-a i svi krećemo pravcem juga, neki do Zadra a mi do izlaza za Gospić
gdje izlazimo s ceste i krećemo put „Planinarskog doma Prpa“, neizostavnog odredišta svake planinarske školice.
U domu nas dočekuje domar Marko, obučen u radno odijelo, taman u poslu obnove jedne od kućica na domu. Nakratko uživamo u prekrasnim pogledima koji se pružaju prema Dabarskim Kukovima i pokušavamo naći vrhove koje ćemo danas osvajat. Pozdravljamo se s Markom, ostavljamo hranu u frižideru, oblačimo gojzerice i krećemo put našeg prvog odredišta, vrha Kize. Dok hodamo Petra i Tomislav nas upozoravaju da će na izletu bit više tehnički zahtjevnih dijelova ali da ćemo svaki savladavat pravilom tri čvrste točke te da smo već takve uspone radili na Krku jedino što sada će uspon bit malo duži. Početak staze je lagana šetnja poljanama s putokazima koji se granaju u svim smjerovima, dok hodamo jedan nam zapinje za oko, piše „Premužićeva staza“. Staza se smatra jednom od najljepših planinarskih staza u Hrvatskoj, a njezin početak je upravo ovdje, pod Dabarskim Kukovima i proteže se preko 57 km duž Velebita do Planinarskog Doma Zavižan, i malo dalje. Još malo hoda i stižemo do prve pauze, za sad je bila lagana šetnja.
Stajemo na okrjepu ni ne očekujući kakav nas uspon čeka. Za 15-ak minuta Petra nas okuplja i pokazuje na stazu, uzbrdica koja nas je gledala u lice je staza kojom moramo krenuti kako bi se uspeli na vrh Kiza.
Hodanje postaje teže, sparina ne olakšava, ali svakim korakom približavamo se cilju. Nakon 45 minuta očekujemo da smo blizu vrha ili barem sljedeće pauze kada iznad nas planina nam govori da ipak imamo
još malo za uspet se. Lagani smiješak oblijeva naša lica dok gledamo stijenu ispred nas, no noge se ipak bune dok savladavaju još jednu uzbrdicu na kojoj imamo osjećaj da svaka sljedeća markacija je više iznad naših glava nego u daljini.
Napokon stižemo do proplanka ispod vrha Kiza, pred nama se pruža predivan pogled. Usljeđuje obavezna Instagram sesija prilikom koje većina školaraca pokušava uhvatit najbolju fotografiju. Možda će biti sljedeća profilna na WhatsApp-u. Za to vrijeme vodiči Petra i Tomislav nas strpljivo čekaju znajući da pred nama stoji prvi tehnički zahtjevniji dio. Slijedi kratko ponavljanje kako se pravilno penjati koristeći metodu 3-čvrste točke koju smo učili na Krku.
I evo nas, krećemo na tehnički zahtjevniji uspon do vrha. Stepenica, pa 2 klina i uspeli smo se na prvi podest. Ali to je tek početak. Polako tražimo hvatišta i uspinjemo se na vrh.
Uz malo truda cijela grupa stiže, dočekuje nas pogled na Dabarske kukove i mali prostor na stijeni idealan za prve zajedničke fotografije. Nakon par slika, i kratkih uputa na što paziti pri silasku, kreće spust. Držimo se pravila 3 sigurne točke i bez poteškoća savladavamo spust do livade ispod vrha.
5 minuta odmora, pa odlučujemo krenuti pravac Ljubičkog Brda našeg drugog odredišta. Vraćamo se do šumske ceste i put nas vodi pravac Istoka. Lakša šetnjica će nam dobro doći da se odmorimo od napornih strmina i tehničkih detalja. No laganoj stazi brzo se bliži kraj, napuštamo šumsku cestu, krećemo strmim usponom u šumu. Nakon svega par minuta u susret nam dolazi veća skupina planinara. Pozdravljamo ih i nastavljamo dalje. Strma šumska staza završava na proplanku pod Medvjeđim kukom, gdje za svoj trud dobivamo dužu pauzu od čak 30 minuta.
Ovu pauzu iskorištavamo kako bi nešto pojeli jer od doručka je već prošlo i previše vremena. Dok sjedimo stiže pojašnjenje kako nas čeka niz tehnički zahtjevnijih uspona te nas vodiči usmjeravaju na litice s desne strane. Što je ovo, na vrhu stoji grupa planinara, sve ih je više, i više. Nemamo druge nego čekati.
Čekamo, čekamo a grupi nikad kraja. „Pa ovo je cijeli autobus!“, netko uzvikuje, čini se kao da se nikad neće svi spustit. Na sreću ipak silaze navrijeme tako da samo par minuta produžili pauzu. Na što se naravno nitko nije požalio. Doznajemo da je riječ o još jednoj planinarskoj školi, ovaj puta radi se o PD
Zagreb Matica. Koliko su oni dobro raspoloženi da je najteži dio iza njih toliko smo i mi, jer znamo da ih još čeka uspon na vrh Kiza. Pauza je gotova, krećemo, uspinjemo se do usjeka i nakon kratkog podsjetnika da budemo oprezni, i uzmemo dovoljno vremena za naći hvatište, kreće uspon na kuk od Karline Plane. Jedan tehnički detalj, kratka pauza, drugi detalj, treći, i stižemo do vrha. Kratki predah i nastavljamo
dalje prema Ljubičkom brdu. Pred nama je prostran proplanak, naše odredište. Na vrhu uzimamo dužu pauzu, gledamo prema Dabarskim kukovima, pokušavajući prepoznat što više vrhova pa i Kizu na koji smo se nedavno uspeli.
Malo predaha, koja slika i krećemo dalje. Silazak je strm, i sunce ne popušta, veselimo se što se naša avantura bliži kraju i roštilju koji će tek uslijediti. Kratka šetnjica šumom i ponovo uspon.
No ovaj je blaži, pogotovo nakon svega što smo danas prehodali. Ne stvara preveliki problem. Stižemo na vrh brda Debela kosa, uživamo u pogledu na Paški zaljev prije silaska livadom prema Planinarskom Domu. 17:30h – napokon stižemo u Dom. Umorni, puni dojmova današnjeg izleta. Ali danu nije kraj, u planu je roštilj, tko će ga peć, treba i salate pripremit, narezat tikvice, luk, lepinje. Sjedimo za stolom i lagano je dijele grupe, dio će ložiti vatru dio pripremat salatu, dio pomagat oko pečenja. Vatra je spremna u tili čas, i krećemo s pečenjem, piletina, pečenice, ćevapi svega ima. Sad ćemo još ispeći povrće i večera je spremna, čekaj malo. Rešetka je puna, samo su ćevapi ostali, pa još i dalje im nema kraja. Tomislav ispituje „Tko je naručio 150 milijuna ćevapa?“ grohotni smijeh se odzvanja kućicom. Nitko nije planirao da će biti toliko mesa, što je, tu je sad nemamo druge. Mora se sve ispeći, a tko će to pojest, pa snaći ćemo se ipak
se cijeli dan planinarilo. Uz koju pivu i medicu večera je brzo riješena. Nažalost umor lagano nas
savladava i čini se da ćemo ipak leći ranije od planiranog. Neki se ne daju, bliži se 22 h samo vodiči znaju hoće li sutrašnji uspon biti lakši ili teži od današnjeg.
Nedjelja 26.4.2026
Novo jutro novi dan. Nedjelja je svi se pomalo bude. Ako ništa barem doručka neće manjkati, nema brige ostalo je ćevapa od sinoć, lepinja, i povrća koje se može brzo narezat. Doručkujemo prvo polako, zatim sve brže i brže, jer u 8:00 h je polazak, sve suđe mora bit oprano, stvari u kombiju, ruksaci spremljeni za još jedan dan. Požurujemo se ali ipak stižemo, no dobro možda koju sekundu kasnimo s okupljanjem pred vodičima. Iako je nekima prvi dvodnevni izlet, ipak sve stižemo na vrijeme.
Ukrcavamo se u kombi, i krećemo cestom kojom smo se jučer spuštali. Smijeh dobro raspoloženje i nova energija za početak dana osjećaju se u grupi. Zastajemo na trenutak, prema nama trči pas, nešto nosi, na prvu se ne vidi što je. Približava se, pa da li to on nosi plišanu igračku? Maza jedna uletava među nas i traži da ga se pozdravi. Ne možemo da ne izdvojimo koju minutu i upoznamo novog prijatelja.
Nakon neočekivanog susreta krećemo dalje, šumskom cestom do izletišta Filipov Kuk. Sjedamo na pauzu, pred nama stoji znak i strma staza, hoće li opet biti uspon kao i jučer? Gledamo stazom Petra kreće prema znaku. „Da li krećemo za tobom ili čekamo?“ odzvanja pitanje, svi školarci šute, čekaju odgovor je li to staza kojim se penjemo na naš novi vrh Metla. Dobro je, ipak nastavljamo šumskom cestom. Nakon jučerašnje rute malo ravnijeg terena nije za odbacit. Hodamo, hodamo i stižemo da raskršća. Za sada smo u šumi, šetnjica je idealna. Ali gledamo strmine prema vrhovima i ipak se pitamo kuda dalje vodi staza. Odgovor smo brzo dobili, kroz šumu do otvorenog proplanka i pogledom prema gore već nam je jasno kuda se treba popet. Malo brojanja nadmorske visine, par kraćih pauzi, preznojavanja na jutarnjem suncu i
bližimo se vrhu. Stajemo na jednom od zavoja, i kao naručen stiže lagan povjetarac da nas rashladi. To se tražilo, sad je lakše, još 100m do vrha. Sad ćemo mi to riješit. Novim elanom nakon predaha koji je bio prijeko potreban, uspinjemo se na vrh Metla. Proplanak, žigovi, i pogled u svim smjerovima, može pričekat.. Prvo lagana pauza i odmor na suncu. Ipak hodamo već drugi dan.
S vrha obasjanog suncem pruža se predivan pogled, možda bi se isplatilo organizirat uspon ponovo kao jednodnevni izlet? No to je ideja za drugi dan. Mi se ustajemo, hvatamo zastavu okidamo par fotografija i krećemo istom stazom prema kombiju. Tomislav će vodit dok se spuštamo, ma dobro, spust je, neće biti problema. Zastaje Tomislav, čeka, provjerava jesu li svi na broju, čeka još malo, ali nema pomoći, sa svojih 190 cm svaki njegov korak je kao dva naša, udaljenost između njega i prvog školarca se broji u metrima. Osjećamo se kao početnici na prvom izletu koji ne mogu držat tempo s grupom, i sustižu ju samo da bi svi odmah krenuli dalje. Do raskrižja stižemo za 45 minuta od potrebnih 60 min. Stojimo, svi hvataju dah, Tomislav i Petra sa zadovoljnim osmijehom nam govore da smo se dobrim tempom spustili. I da je sada
samo lagana staza do kombija. Kratak predah i uputili smo se natrag prema odmorištu Filipov kuk. Stižemo do kućica, i prilazi nam mladi planinar, nudi napolitanke. Joooj ne, a dijeta, a sva hrana od jučerašnjeg roštilja. Ma nema veza uvijek ima mjesta za jednu napolitanku. Zahvaljujemo se mladom planinaru i krećemo s vježbanjem čvorova.
Veže se, veže ponavlja, ali vrijeme klizi. Nikako pohvatati sve čvorove, ipak ih je sada 8, još ih ima i s uplitanjem. Najbolje da se nabaci jedna lagana demonstracija. Veže se improvizirani gelender, stupova na kućici ne fali. Sve to vrijeme je dobro došlo kao predah. No potrošili smo dosta vremena trebali bi krenut, dug je put do Zagreba. Pakiramo stvari krećemo prema kombiju, i opa, tko je to, pa to je naš četveronožni prijatelj s istom igračkom trči nam u susret ne bi li nas pozdravio još jednom prije puta kući.
Rastajemo se s prijateljem za kojeg smo sigurni da će uljepšati dan svakom planinaru koji se uputi ovom stazom i krećemo za Zagreb. Puni dojmova protekla dva dana i spremni za nove avanture.
Domagoj Trajbar, OPŠ 2026
