Čini se da za neke postoji to nepisano pravilo u planinarskoj školi da, kad se jednom javiš za pisanje izvještaja s izleta, drugi put će se svemir pobrinuti da prvi put i zakasniš na izlet (iako na vrijeme kreneš!), i eto te opet za tipkovnicom. Pa me tako dopao i ovaj uspon na najviši vrh Žumberačke gore (1178m) – Sv. Geru, koji se smjestio na samoj granici sa Slovenijom.
Važno je napomenuti da je ovaj izlet prvotno bio planiran na Medvednicu (Veternicu), no zbog nevremena koje je prije nekoliko tjedana pogodilo Zagreb i okolicu, naša Petra, ujedno i glavni vodič izleta, ponovno je pokazala da je sigurnost na prvom mjestu te donijela odluku o promjeni lokacije, ali i same rute uspona na Sv. Geru. Priroda u ovom slučaju nije štedjela ni Žumberačko gorje pa smo umjesto planirane rute krenuli drugom stazom od Sošica preko Boića. Ta je ruta bila nešto kraća, ali prohodnija, iako smo putem ipak nailazili na porušena stabla, no ništa strašno. S druge strane, radije smo se fokusirali na proljetnice i šumsko bilje koje nas je okruživalo, kao i na zadivljujuće obrise Medvednice u daljini te pejzaže karlovačkog područja, jednom kad smo izašli iz šume na proplanak pred sam vrh.
Kako smo se približavali vrhu, naišli smo na slovensku vojarnu usred hrvatskog teritorija. Riječ je o objektu koji je 1991. napustila bivša JNA, nakon čega ga je preuzela slovenska vojska, a koji i danas predstavlja zanimljivu, ali i pomalo osjetljivu točku na granici. Sam vrh Svete Gere nije klasičan planinski vrh, već širok, blago valovit proplanak dug oko 350 metara. Označen je geodetskom piramidom u čijem je podnožju ugrađen planinarski žig, a u blizini se nalaze i ostaci crkve sv. Ilije te visoki televizijski toranj. Ime samog vrha potječe od stare crkve svete Jere iz 15. stoljeća, smještene nekoliko stotina metara dalje na slovenskoj strani, dok ga Slovenci od 1923. nazivaju Trdinov vrh prema književniku Janezu Trdini.
Kad smo stigli na sam vrh, nadali smo se pogledu na Alpe, no čini se da je priroda i ovaj put imala svoje planove pa su, unatoč sunčanom danu, ostale skrivene iza izmaglice. Unatoč tome, uživali smo u onome što smo imali – sunčevim zrakama i štrudli sa sirom.
Nakon odmora došao je red i na vježbanje čvorova, a s obzirom na to da smo malo zaboravili postupak, trebalo nam je neko vrijeme da se prisjetimo osmice, dvostru…pardon, osmice s uplitanjem, dvostrukog zateznog, ambulantnog čvora… No, uz strpljivu asistenciju Petre i Tomislava uspjeli smo (ponovno) svladati ono što ćemo sada ipak morati ozbiljnije početi vježbati. Ne kaže se uzalud da je ponavljanje majka znanja (a i spašava na ispitu). Potom smo se spustili istim putem i, uz još malo preskakanja na „šumskom poligonu“, vratili se do kombija.
Cijeli izlet zaključili smo u Sošicama uz kavu, gdje smo već počeli dogovarati detalje našeg prvog dvodnevnog izleta na Baške Oštarije, kojem se svi veselimo. A taj izvještaj, valjda nećete ponovno čitati od mene.
Kristina Uremović, OPŠ 2026
