viško pristaništeDugo smo se pripremali te sami dogovori i pokušaj dovođenja većeg broja sudionika je nekako izmicao.
No, odlučili smo da ipak ne propustimo taj biser Jadrana i 01.10 u 04.00h dvanaestoro odlučnih je krenulo prema Splitu. Put je prošao dobro, a svanuće smo dočekali na vjetrovitom stajalištu nešto prije 07.00h na A1.
Oko 09.15h smo stigli na trajektno pristanište za Vis. Mi vodiči smo išli obaviti sve formalnosti s trajektnim prijevozom, a ostatak ekipe je uživala u jutarnjem suncu na pristaništu.
Plovidba “Petrom Hektorovićem” je prošla uz kavu, fotografiranje i ugodne razgovore o prekrasnim vidicima oko nas (Korčula, Hvar, Lastovo).
Oko 12.20h pristigli smo na sunčani Vis. Nakon što smo se smjestili u hotel krenuli smo prema uvali Parja koja se nalazi na sjeverozapadnoj strani otoka Visa. Udaljena je od grada Visa točno 1,5 km od kojeg se do uvale dolazi novim asfaltiranim putem. Uživali smo u prekrasnom moru tirkizne boje i miru. Nakon večere piće i ćakula u Bejbija su bili prava mjera.
Drugi dan smo se probudili u 06.30h i navalili na doručak. Krenuli smo put Komize (ž je namjerno izostavljeno) jer nas je brod za Biševo čekao u 08.00h na komiskoj rivi. Sunčana plovidba je pružala pogled na Komizu, Sv. Andriju i očekivano Biševo. Naši fotoaparati su se zagrijavali za Modru.
Put je trajao pedesetak minuta i stigli smo u Mezoporat i unatoč savjetu djelatnika Parka da idemo odmah u Modru špilju izabrali smo ipak kavu na vrhu pristaništa sa divnim pogledom.
Krenuli smo pasarom prema špilji I polako se provukli kroz prolaz gdje je gaz vrlo plitak I za tili čas barem sa 50% snage motora “uletjeli” u špilju. Oduševljenje. Nestvarna plavo-tirkizna boja. Predivnoooo…Puno fotografija, kamen na stropu u obliku srca. Jednostavno oduzima dah.
Na povratku poptpuno iznenadenje. Iako subota početak listopada na pristaništu Mezoporta je barem 100ak ljudi, a brodice samo pristižu.
Transfer nas vraća na otok i nakon sat vremena krećemo na uspon prema Humu. Ishodišna točka je negdje oko 1km od Komiške rive na cesti Komiza Vis.
Put je recimo relativno strm, zemljani, a kako se priblizavamo vrhu samo kamen. Pogled prema Komiži, Biševu i ostalim otocima je nevjerovatan.
Na samom vrhu su nastale i prekrasne fotografije i jasno ručak. Zvonko kao vodič i dvoje sudionika se odluučilo vratiti, a mi ostali smo nastavili prema Visu.
Počeli smo se spustati i nakon nekog vremena usli u makiju/grmlje te ubrzo stigli u Titovu spilju. Razgledali smo je, slikali se, a onda nas je put vodio u selo Žena Glava.
Žena Glava mjesto je neobičnog imena o čijem podrijetlu postoje dvije teorije: neki misle da je prvi naziv mjesta, koji aludira na sušno područje, bio Žedna Glava (Žejno Glova), dok drugi tvrde da je u dalekoj prošlosti mjesta poglavar bila žena. Nekad mnogoljudno mjesto danas ima mali broj stanovnika.
Nakon sela smo opet kratko odmorili I uzivali u plodovima voća kojem zaboravih ime.
Dalje nas je put vodio makadamskom cestom prema domu, Visu te se u jednom trenutku cesta odvaja prema Visu i počinje spuštati.
Stigli smo do BROM, barem mislim (Baterija raketa obala-more) i par tunela bivše JNA. Opet osvježenje I finalni spust u Vis.
Prekrasan cjelodnevni izlet po otoku koji je jednostavno prekrasan pogledima iz Komize prema Visu.
Otoče, vidimo se uskoro.
E. Munjakovic, PD ZAGREB
